Rođen u Puli 1972. godine, Boris je rano shvatio da se prave životne vrijednosti ne uče u četiri zida. Osnivač je prve škole preživljavanja u svojoj zemlji, prvog pustolovnog kluba i pionirskih programa u prirodi posvećenih djeci i mladima. Njegova misija nikada nije bila teorija, već emotivno, instinktivno življenje. Trideset godina odgajao je generacije na otvorenom prostoru — bez plakata na zidu, bez lažnog sjaja i bez potrebe za slavom.
Kao licencirani viši instruktor preživljavanja s certifikatima talijanskih nacionalnih saveza (FISSS i AICS) te Honoris Causa priznanjem Svjetskog saveza instruktora preživljavanja (SIWA), svoj je teren brzo proširio daleko izvan uobičajenih granica: od preživljavanja i vođenja po surovim grebenima europskih Alpa, preko izoliranih ruta kroz vulkanske pustoši i crni pijesak Islanda, sve do organizacije ekspedicija od užarenog pijeska Sahare do masiva Himalaje — uvijek bez kompliciranih planova, ali s nepokolebljivim instinktom.
Godinama vezan za Italiju i Rim, Borisov rad nije bio ograničen samo na planine. Djelovao je u pozadini: koordinirao je terenske humanitarne operacije, štitio ugrožene ljude i divlju prirodu te pružao utočište onima kojima je bilo najpotrebnije. Vodio je složene i povjerljive projekte za talijansku državu, uvijek vođen uvjerenjem da čovjek u kriznim trenucima mora biti oslonac drugome.
Kada je ozljeda zaprijetila zaustavljanjem terenskog rada, Boris je napravio ono što radi cijeli život: preživio i uzvratio udarac. Iz inata prema tijelu koje je tražilo mirovanje, u samo tri mjeseca napisao je tri knjige.
Njegove priče nisu plod mašte iz udobnog naslonjača. One su destilat tridesetogodišnjeg gutanja prašine, hladnoće, znoja i adrenalina. Književnost za sve one koji shvaćaju da je ovaj život jedna velika pustolovina koju vrijedi živjeti punim plućima.